Pa dobro, kada ćeš biti izliječen?

Godišnjica grupne terapije

Filipu je u petak, 21. 2. 2025., bila 10. godišnjica grupne terapije. Pitala sam ga bezobrazno: „Pa dobro, kada ćeš ti biti izliječen?“ Bila je to provokacija i šala, jer mu je isto pitanje prije nekoliko mjeseci postavila sestra, bez imalo šale.

Ona ne vjeruje u terapije, u duševne probleme, i ne vjeruje ljudima koji ih imaju. Psihološke terapije smatra nepotrebnima i beskorisnima. Tog sam petka gledala Filipa, koji je mirno prihvatio pitanje, znajući da je šala. Znao je da podržavam njegov trud i rad na sebi.

Pa dobro, kada ćeš biti izliječen?

No, pitanje i nije toliko loše, mislila sam, jer važno je to znati: kada je netko stvarno izliječen? Zanimalo me kako Filip nakon 10 godina vidi cilj svoje terapije. Pogledala sam ga ozbiljno i ponovila pitanje: „Ne, stvarno, koji bi bio odgovor na pitanje koje ti je postavila sestra? Kada ćeš biti izliječen?“

Raširio je zjenice i polako, mirno odgovorio: „Onda kada budem mogao živjeti s osjećajem da mogu biti ja, da sam ja, ovakav kakav jesam, skroz dobro, da je to ok, da se prihvaćam.“

Premda se trudio biti drukčiji nego što jest i premda mu je ponekad bilo neugodno u vlastitoj koži, preplavljen osjećajem krivnje – brinuo on o tome ili ne, već je bio prihvaćen i voljen. Nama, njegovim prijateljima, baš je takav kakav jest: nabrijan, nadahnut, zaljubljen u iće, piće, posao. Jako veseo, jako zabrinut – baš takav nam je bio skroz super. Prihvaćali smo ga i više nego što je on mogao prihvatiti sebe.

Nakon 10 godina terapije, manje nervozan i s manje osjećaja krivnje, s više ljubavi prema sebi, podijelio je sa mnom tu jednostavnu misao koju je ipak jako teško duboko u sebi osjetiti: Biti dobro – biti ja.