Zdrava ljutnja: Rečenica koja me oslobodila

Godinama sam vjerovala da je ljutnja nešto što treba sakriti, potisnuti, progutati. Da će, ako je pustim van, uništiti sve odnose oko mene. A onda sam kroz tjelesno orijentiranu terapiju naučila nešto sasvim drugo – ljutnja je životna sila. I kao svaka sila, ako je ne izraziš svjesno, iskočit će negdje – kroz tijelo, u mislima ili protiv tebe same.

Na terapiji sam naučila biti ekspresivna. Lupala sam, vrištala, tresla jastuke, toliko da sam jednom čak izgubila glas. Katarza je bila jaka. Ali nakon toga… nisam znala kako reći „ljuta sam“ u stvarnom životu. I dalje sam se bojala vlastite ljutnje, kao da je ona neprijatelj, a ne glas moje granice.

I onda je na grupnoj terapiji došla rečenica koja mi je promijenila sve:

„Ovo me ljuti.“
Jednostavno. Tiho. Istinito.

Nisam morala objašnjavati, opravdavati se, biti „u pravu“ ili „dovoljno dramatična“. Samo sam mogla priznati: nešto u meni osjeća ljutnju. I to je bilo dovoljno. Ta rečenica pomogla mi je da prestanem zatomljavati osjećaj koji je bio tu da me zaštiti. Da me podsjeti na moju vrijednost, na moju istinu.

Nakon toga ljutnja više nije bila nešto što me razara – već nešto što me spaja sa sobom. I s drugima. Jer kad priznam svoju ljutnju, mogu razumjeti i tuđu. Ne moram se više bojati emocija – ni svojih ni tuđih.

Osjetila sam koliko tjeskobe odlazi kad si dopustim tu iskrenost. Koliko me prihvaćanje ljutnje – i vlastite i tuđe – čini slobodnijom, mirnijom, živom.

Citat koji me prati:

„Ljutnja je čuvar granica. Ne mora vikati da bi se čula.“– Nepoznat autor