Zahvalnost kao put ka iscjeljenju: Moje putovanje kroz sinkronicitet, snove i osobni rast

Nijedna životna promjena nije jednostavna, a kad se događa usred svjetske pandemije, sve se dodatno uveća i produbi. Moje preseljenje iz Zagreba u manji grad bilo je čin velike hrabrosti, ali i velik izazov. Napustila sam tek renovirani stan u kojem nisam stigla ni uživati, ostavila svoj radni prostor, klijente, životni ritam, poznatu dinamiku roditeljstva i sve ono što sam godinama gradila.

U novi grad došla sam s kćeri, u premali stan, u vrijeme potpune izolacije i neizvjesnosti. Dočekala me tišina, zatvorenost i mnoštvo problema koje nisam mogla predvidjeti. Odnos s partnerom bio je daleko od podržavajućeg, a kćerina tuga za tatom i osjećaj da sam izazvala ljutnju mnogih dodatno su me pritiskali. Osjećala sam se kao da se sve urušava – identitet, sigurnost, podrška.

Iako sam godinama radila na sebi i imala alate koji su mi prije pomagali, ovaj put se činilo da ništa ne funkcionira. Kao da su me napustile i tehnike i vjera u njih. No, istina je zapravo bila drugačija – svaki od tih alata pomogao je u svom trenutku. Ništa nije bilo uzalud.

Prolazila sam kroz faze – partnersku i individualnu terapiju, suočavanje s nevjerom, edukacije, traženje uporišta. Isprobavala sam psihoterapiju – i grupnu i individualnu, disanje, sport, kupanje u hladnom moru, Wim Hof metodu, meditaciju, psilocibin, pisanje snova. Sve to – svaka praksa, svaka osoba, svaki uvid – imalo je svoju vrijednost. Ne jedan lijek, nego mnogo malih koraka, svaki u svoje vrijeme.

Polako sam se počela izvlačiti iz stanja koje me držalo – depresije, osjećaja manje vrijednosti, ogorčenosti i očaja. Pojavili su se novi ljudi, novi odnosi, nova ogledala u kojima sam se mogla ponovno vidjeti. I ono što mi je najviše počelo vraćati snagu bio je – osjećaj zahvalnosti.

Zahvalnost mi je postala sidro. Svako jutro, čim otvorim oči, zahvalim. Na zdravlju, na tijelu koje me nosi, na kćeri, na vremenu koje imam, na ljudima oko sebe, na prostoru, na hrani, na moru i zraku. Tijekom dana sjetim se zahvaliti i kad to najmanje očekujem. I što više zahvaljujem, to se više toga u meni i oko mene počinje mijenjati. Moj fokus kreira moj svijet.

Snovi koje zapisujem, sinkroniciteti koji se pojavljuju, osjećaj da ništa nije slučajno – sve me to vraća sebi. Osjećam da sam ponovno dio nečega većeg, da moj put, koliko god bio krivudav, ima svoj smisao. Zahvalnost je poput svjetla koje obasjava i najtamnije kutove.

Moje putovanje traje i dalje. I dalje učim, i dalje padam i ustajem. Ali sada s više povjerenja. Jer znam da sam kroz sve to – i bol, i zbunjenost, i ljubav, i učenja – postala još više ono što jesam.