Zdrava ljutnja: Rečenica koja me oslobodila

Piše: Anna Aigner

Godinama sam vjerovala da je ljutnja nešto što treba sakriti, potisnuti, progutati. Da će, ako je pustim van, sve odnose oko mene uništiti. A onda sam, kroz tjelesno orijentiranu terapiju, naučila nešto sasvim drugo – ljutnja je životna sila. I kao svaka sila, ako je ne izraziš svjesno, iskočit će negdje – kroz tijelo, u mislima, ili protiv sebe.

Na terapiji sam naučila biti ekspresivna. Lupala sam, vrištala, tresla jastuke, toliko da sam čak jednom izgubila glas. Katarza je bila jaka. Ali nakon toga... nisam znala kako reći “ljuta sam” u stvarnom životu. I dalje sam se bojala vlastite ljutnje, kao da je ona neprijatelj, a ne glas moje granice.

I onda, na grupnoj terapiji, došla je rečenica koja mi je promijenila sve:

“Ovo me ljuti.”

Jednostavno. Tiho. Istinito.

Nisam morala objašnjavati, opravdavati, biti “u pravu” ili “dovoljno dramatična”. Samo sam mogla priznati: nešto u meni osjeća ljutnju. I to je bilo dovoljno. Ta rečenica mi je pomogla da prestanem zatomljavati osjećaj koji je bio tu da me zaštiti.

Da me podsjeti na moju vrijednost, na moju istinu.

Nakon toga, ljutnja više nije bila nešto što me razara – već nešto što me spaja sa sobom. I s drugima. Jer kad priznam svoju ljutnju, mogu razumjeti i tuđu. Ne moram se više bojati emocija – ni svojih ni tuđih.

Osjetila sam koliko tjeskobe odlazi kad dozvolim sebi tu iskrenost. Koliko me prihvaćanje ljutnje – i vlastite i tuđe – čini slobodnijom, mirnijom, živom.

Citat koji me prati:

“Ljutnja je čuvar granica. Ne mora vikati da bi se čula.”

– Nepoznat autor