Sigurno smo se svi barem jednom našli u situaciji gdje smo osjećali potrebu da udovoljimo drugima, da budemo "dobri", da činimo stvari koje su od nas očekivane, čak i kada to znači zanemariti vlastite potrebe.
Ta želja da udovoljimo može nas izuzetno iscrpiti i ostaviti s osjećajem da ne živimo svoj život onako kako bismo željeli.Zašto to radimo?
Možda se pitamo zašto nam je toliko važno da udovoljimo drugima. Ponekad to radimo iz straha da ne budemo odbijeni ili osudeni.
Činjenje stvari koje zadovoljavaju druge daje nam osjećaj prihvaćenosti. Međutim, često to činimo na vlastitu štetu, jer smo skloni povući se iz svojih vlastitih želja i potreba. U tom procesu gubimo autentičnost – postajemo ono što drugi žele da budemo, a ne ono što mi stvarno jesmo.
Krivnja kao dio procesa
Kada odlučimo postaviti granice ili odlučiti raditi nešto za sebe, često se javi osjećaj krivnje. Osjećamo se loše jer ne ispunjavamo očekivanja drugih, jer razočaravamo ljude oko nas. No, tu je bitan trenutak u kojem se krivnja pokazuje kao normalan dio procesa.Krivnja nam zapravo može pomoći da prepoznamo koliko nam je stalo do drugih. To je osjećaj koji nas podsjeća da se ne ponašamo egoistički, već da cijenimo ljude oko nas.
No, to ne znači da moramo stalno stavljati njihove potrebe ispred svojih. Ako se to događa prečesto, dolazi trenutak kad shvatimo da smo zanemarili sebe, a to nije dugoročno održivo. Krivnja, kada se pojavi, može nam biti signal da se suočavamo sa svojim granicama i da moramo početi razmišljati o vlastitim potrebama.
Zdrava sebičnost
Zdrava sebičnost nije isto što i egoizam. Sebičnost u ovom kontekstu znači imati hrabrosti postaviti granice i reći "ne" kada je to nužno za naše emocionalno zdravlje. To uključuje i priznanje da ponekad možemo razočarati ljude i to je u redu. Nije lako donijeti takve odluke, ali je važno shvatiti da nas to ne čini lošima ili egoistima.
Sebičnost u zdravom smislu znači staviti sebe na prvo mjesto kada to zaista trebamo. To znači priznati svoje želje i potrebe i omogućiti sebi da rastemo, radimo na sebi i budemo autentični. Bez straha da ćemo biti odbijeni zbog toga.Kad je potrebno raditi kompromis, a kad ne?
U odnosima, bilo prijateljskim, partnerskim ili obiteljskim, kompromisi su često nužni. No, kad god se osjećamo iscrpljeni ili preopterećeni kompromisima, to je znak da bismo trebali preispitati svoje granice. Postaviti granicu znači odabrati sebe, pa i ako to znači da ćemo razočarati druge. Ali, ako osjećamo da je kompromis ono što nas vodi prema emocionalnoj ravnoteži, onda je u redu biti otvoren za njega.
To je proces pronalaženja ravnoteže, gdje možemo poštovati svoje potrebe, a istovremeno biti prisutni za ljude koje volimo.
