Tjeskoba koja me prati: Zašto je tu i kako se nosim s njom

Piše: Anna Aigner

Tjeskoba je kao nepozvani gost koji ne odlazi. Pojavljuje se iznenada, često bez upozorenja, i uzima sve što je u mojoj moći da je ignoriram. U nekim danima je tiha, poput mraka koji se povlači u kutak uma, a u drugim je jaka i glasna, poput grmljavine koja mi ne daje mira.

Ponekad ni sama ne znam odakle dolazi. Je li to posljedica stresa, prošlih iskustava, preopterećenosti? Ne znam. Što je točno tjeskoba, je li to strah od nečega što još nije došlo ili pak osjećaj nesanice i nesigurnosti koji je ovdje i sada? Iako pokušavam razumjeti uzrok, tjeskoba često ostaje bez odgovora.

I to je ono što je najteže – ne znati iz kojeg je izvora. To čini svaki dan borbom da se nosim s njom.

Zašto je tu?

Tjeskoba je prirodan odgovor našeg tijela na stresne situacije. U pravilu, ona ima svoju svrhu – upozorava nas na potencijalne opasnosti i pomaže nam da budemo oprezni. Međutim, u modernom životu, u kojem smo pod stalnim pritiskom, tjeskoba često prelazi u stanje koje je previše. Može postati ne samo reakcija na opasnost, već i stalni pratitelj.

Što je još gore, nije uvijek lako prepoznati uzrok svoje tjeskobe. Ponekad osjećam tjeskobu i dok ne radim ništa konkretno – dok sjedim s prijateljima, dok pijem kavu, ili čak prije nego što zaspim. Tada shvatim da ne znam u što se pretvorila – je li to anksioznost zbog nečega iz prošlosti, strah od budućnosti ili samo opća iscrpljenost od života?

Kako se nosim s njom?

Tjeskoba često dolazi s potrebom za distrakcijom. Iako bih voljela da je mogu jednostavno ignorirati, nemam uvijek snage. Onda se okrenem hranom – ona me smiruje, makar na kratko. Čokolada, kava, brzo rješenje koje mi daje osjećaj kontrole, čak iako na kratko. Na neki način, osjećam da je to jedini način da zaustavim vrtlog misli.

Iako mi donosi trenutni osjećaj opuštanja, poslije osjećam još veći teret. Tjeskoba ostaje, a ja osjećam i krivnju zbog toga što nisam našla zdraviji način da se nosim s njom.

Put prema prihvaćanju

Ono što sam naučila kroz vrijeme jest da nije uvijek potrebno odmah “popraviti” tjeskobu. Ponekad je dovoljno samo priznati joj prisutnost, priznati da je tu i da ona nije neprijatelj. Tjeskoba nije nešto što treba odbaciti ili zatomiti, ona je, na neki način, signal. Znak da nešto u mom životu traži pažnju, bilo da je to previše stresa, preopterećenja ili nesigurnosti.

Naučila sam da, kada ju prihvatim, kada kažem sebi “Da, osjećam tjeskobu i to je u redu”, ona gubi dio svoje moći. Možda se ne može potpuno isključiti, ali je mogu smiriti nježnijim pristupom. Možda je odgovor na tjeskobu ne u bijegu od nje, već u smanjenju njezine vladavine nad mnom.

Tjeskoba nije znak slabosti, već upozorenje da nešto u tvom životu treba tvoju pažnju.