Znam što želim napraviti. Znam i koji je sljedeći korak. Imam viziju, ideju, pa čak i uzbuđenje... i svejedno stojim. Nula pokreta. Samo težina.
Otpor.
Tiha, uporna sila koja me drži na mjestu, koja mi troši energiju, nevidljiva izvana. Iako ne radim ono što bih željela, iscrpljena sam – jer stalno u sebi vodim borbu da to ne učinim.
Otpor nije lijenost.
Otpor je meni često strah. Strah koji se maskira u “još nije vrijeme“, “nije dovoljno dobro“, “trebam još nešto srediti“. Ponekad se pojavi kao zbrka, ponekad kao neodlučnost, ponekad kao iscrpljenost i osjećaj da “ništa više ne mogu“.
A zapravo – mogu. Samo me nešto u meni drži, stišće, ne da da idem dalje.
Znam da psihologija opisuje otpor kao obrambeni mehanizam. I mogu to razumjeti: otpor me čuva. Od promjene. Od nepoznatog. Od neuspjeha. Od pogleda drugih. Od mene same.
Ipak, cijena je visoka.
Oduzima mi energiju. Oduzima mi povjerenje u vlastitu riječ. U vlastiti ritam. U snagu.
Vidim da se otpor pojavljuje točno tamo gdje bi bilo važno da krenem. Kao da čuva granicu mog rasta – i u isto vrijeme me pokušava spriječiti da pređem tu granicu.
Kada ga vidim, pitam se – mogu li napraviti mali korak? Ne savršen, ne jasan, ne cjelovit. Samo prvi, nespretni, ljudski. I mogu li pri tom ostati nježna sa sobom?
Ostala sam na nekoliko trenutaka s tim otporom, da ga vidim i da ga čujem: da ga s radoznalošću prihvatim i istražim. Otpore, zašto si tu?
Jooj, Laura, znam što želiš i nije to za tebe, bit će ti grozno kad te krenu kritizirati, popljuvati će te, posrat će te, uništit će te, smijat će ti se i neće ti htjeti biti prijatelji. Neće te htjeti. Gledat će te s prezirom i misliti si “Koja sramota, koja glupača, kako je jadna”.
To su snažne prijetnje otpore, hvala ti što me želiš sačuvati od toga. Što bi mogla učiniti da se manje bojiš tuđe kritike? Znaš, ima jedan dio mene koji želi van, koji želi reći “tu sam i ja, i to sam ja, možda vam moje iskustvo može pomoći, možda vam moja priča može olakšati” taj dio mene bi također htio biti prihvaćen, viđen.
A što ako ne bude? Što ako ga ljudi ne žele prihvatiti i bude svima baš bezveze, cringe, jadnan, glup, sramotan? Što ako je taj dio tebe, koji ti je tebi toliko drag, drugima fuj bljak? Kako ćeš ga onda ti prihvatiti, kako ćeš se onda voljeti?
Kako ću se voljeti ako me drugi kritiziraju?
Pa da.. ako te drugi ne prihvaćaju, kako ćeš prihvatiti sebe? Kako se nećeš osjećati grozno i nevoljeno?
Štogod drugi rekli, ja znam svoju vrijednost, ja ju duboko u sebi osjećam. Čak ako ne izađe na najbolji način, i ako pogriješim, naučiti ću, taj dio mene, koji nije nikada vidio svijet, mora prvo propuzati pa naučiti hodati, dati ću mu vremena. Dragi otpore, neću forsirati, naći ću mali korak koji će biti ugodan i za tebe, nešto čega se nećeš plašiti, i tek kada i ti budeš spreman otpustiti svoju stegu, ići ćemo dalje. Ne silim te da nestaneš, znam da si tu i da me čuvaš. Idemo zajedno, korak po korak. Ne brini, imamo prijatelje, oni će nam pomoći. Imamo puno ljudi koji nas vole i prihvaćaju, koji nas znaju i koji nas ne osuđuju, ajmo na taj put zajedno.
Koliko god bio težak, otpor mi govori da sam susrela jedan važan dio sebe, da me nešto zove, i možda me otpor ne želi zakočiti, možda želi da ga uzmem sa sobom na put, da ga prihvatim i poštujem, da idem nježnijim, svijesnijim koracima. Prema cilju, s prihvaćanjem svojeg otpora.
