Kako nas algoritam uči da mrzimo jedni druge; zašto i kako mu se oduprijeti
Piše: Laura Bosazzi Brkić
Društvene mreže danas izgledaju kao beskrajni rat muškaraca i žena. Takav sadržaj je u trendu i lako nas uvjeri da su “svi muškarci grozni” ili da su “sve žene nemoguće”. Zanimljivo je kako algoritam svakome servira upravo ono što potvrđuje njegove frustracije.
Ja kao žena dobivam sadržaj koji potvrđuje moje predrasude prema muškarcima. Moj muž vidi sadržaj koji potvrđuje njegove frustracije ženama. Čak su i komentari ispod istih objava drugačiji, prilagođeni našem spolu i perspektivi. Algoritam se trudi dati nam za pravo.
Tako svaki partner završava u vlastitom balončiću potvrđivanja predrasuda.
Možete zamisliti kako par komunicira nakon što si mjesecima puni glavu sadržajem koji drugu stranu prikazuje sebičnom, manipulativnom ili nesposobnom. Imaju li tada više strpljenja jedno za drugo? Uvažavaju li se? Koliko lako dolaze do rješenja u konfliktu?
Za single ljude situacija je još gora. Društvene mreže ostavljaju dojam da se muškarci i žene više ni ne vole. Žene navodno “više ne trebaju muškarce”, “previše očekuju” i “nerealne su”. Muškarci su s druge strane prikazani kao emocionalno nezreli, lijeni ili vrijedni samo ako zarađuju puno novca.
Istina je da danas oba spola često imaju nerealna očekivanja. Ali nije istina da su odnosi nekada bili jednostavni i skladni pa ih je modernost pokvarila.
U 17. stoljeću Giulia Tofana prodavala je ženama otrov kojim su se rješavale nasilnih i neželjenih muževa. Kada žena nije mogla otići iz braka, nekima je otrov bio jedini izlaz. Ta priča podsjeća da odnosi između muškaraca i žena nisu postali komplicirani zbog feminizma ili društvenih mreža, bili su komplicirani oduvijek.
Feminizam nije nastao iz mržnje prema muškarcima, nego iz potrebe da žene dobiju jednaka prava i mogućnost izbora. Problem je što smo iz jednog ekstrema ponekad otišli u drugi. Nekada se ženama govorilo da bez muškarca ne mogu ništa. Danas društvene mreže često šalju suprotnu poruku: da je najbolje biti bez muškarca, da su brak i obitelj samo teret za žene.
A istina je, kao i uvijek, puno složenija.
Mnogi sretni parovi koje poznajem funkcioniraju vrlo tradicionalno: muškarac više zarađuje, žena više skrbi o obitelji. Drugi se trude funkcionirati egalitarno što se tiče financija i kućanskih poslova, brige o obitelji. Ni jedan model sam po sebi nije garancija sreće ili nesreće.
Ono što zapravo određuje kvalitetu odnosa jest postoji li međusobno poštovanje i priznanje tuđeg doprinosa.
Kada jedan partner počne vjerovati da “radi sve”, a da drugi “ne radi ništa”, odnos polako izjeda ogorčenost. To vrijedi jednako za financijski teret kao i za kućanski i emocionalni rad.
Raspodjela tereta nije samo pitanje pravednosti, nego i raspodjele rizika. Kada je sav financijski ili obiteljski teret na jednoj osobi, ta osoba postaje ranjiva i preopterećena. Partnerstvo bi trebalo biti mjesto gdje se teret dijeli, a ne mjesto gdje jedna osoba tiho puca pod njim.
Danas žene imaju više mogućnosti nego prije, i to je dobro. Ali proširenjem mogućnosti za ženski rod, proširio se raspon mogućeg uspjeha i mogućeg neuspjeha; proširio se i raspon očekivanja koje imamo same od sebe. Od sebe očekujemo da budemo uspješne, lijepe, ostvarene, dobre majke, dobre partnerice, emocionalno stabilne, produktivne, ambiciozne, njegovane i stalno nasmijane. Ako ne uspijemo zadovoljiti neku od tih uloga, postanemo sebi najveći kritičar. Predbacujemo si što nismo zadovoljile tradiconalno viđenje žene a istovremeno si predbacujemo što nismo dovoljno uspješne, bogate, poduzetne ili savršeno građene (zadovoljile moderno viđenje žene). Iskreno, mislim da muškarci često ne očekuju od nas onoliko koliko mi same očekujemo od sebe.
Zato je razgovor o očekivanjima jedna od najvažnijih vještina u odnosu. Puno zamjeranja nastaje iz neizgovorenih očekivanja koja druga osoba nikada nije ni znala da treba ispuniti.
Ja sam s vremenom odabrala svoje prioritete. Najvažniji mi je obiteljski sklad, unutarnji mir, vrijeme s djetetom i posao koji volim. Ne zanima me izgled manekenke niti ideja da moram postati uspješan CEO, Od svih mogućnosti koje žene danas imaju, mislim da svaka od nas mora sama sebi skrojiti život koji joj pristaje, umjesto da se pokušava uklopiti u tuđe ideale ženstvenosti.
Biti žena za mene nije ograničenje niti glavna definicija mog identiteta. Nekad sam nježna, nekad gruba, nekad emotivna, nekad hladna. Sve sam to i dalje ja. Najveću slobodu osjećam kada prestanem razmišljati kako bih se trebala ponašati kao žena i jednostavno radim ono što mi ima smisla kao osobi.
Zato mislim da trebamo biti vrlo oprezni prema sadržaju kojem dopuštamo da nam svakodnevno “šapće na uho”. Generalizacije, hejt prema suprotnom spolu i konstantno dokazivanje tko je gori ne donose ništa dobro ni muškarcima ni ženama.
Ako želimo zdrave odnose, moramo prestati hraniti vlastitu ogorčenost.
Mnogo je korisnije graditi razumijevanje, razgovarati o očekivanjima i birati sadržaj koji nas ne pretvara u ljude koji u partneru vide neprijatelja umjesto saveznika.
